CHELSEA - ARSENAL 4:1 u finalu Europa lige igranom izvan Europe. Jedan od najboljih (Hazard) i jedan od najpodcjenjenijih (Giroud) nogometaša na svijetu sjajnim partijama odveli su Bluese do trijumfa protiv Gunnersa u bizarnom, nenogometnom okružju, u kakvom se više nikada ne bi smjelo igrati finale euro-kupa.

Finale Europa lige tisućama kilometara daleko od Europe i na stadionu za sletove posvećene voljenom vođi

Umjesto da utakmica za trofej Europa lige bude vrhunac sjajne sezone u tom natjecanju, UEFA je lociranjem odlučujućeg meča četiri tisuće kilometara od glavnog grada nogometne Europe i na stadion koji je napravljen za sletove kojima se njeguje kult ličnosti voljenih vođa, a nipošto ne za nogometne utakmice i navijače, izvela najveću svinjariju u svojoj recentnoj povijesti.

Pod populističkom krinkom da "svi trebaju uživati u nogometu, a ne samo Njemačka i Engleska", bacila je finale EL-a na obalu Kaspijskog mora, korak do Irana. Od samog početka utakmice vidjelo se da je finale Europa lige u Bakuu teški debakl.

Ogromni, poluprazni kolos progutao je igrače i malobrojne navijače koji su se uspjeli dovući do Azerbajdžana

Ogroman, poluprazan i za nogomet potpuno neprikladan "Olimpijski stadion", čije tribine od terena dijeli par desetaka metara brisanog prostora, uspio je čak i ovako veliki i važan meč, nogometaše koji ga igraju i njihove navijače koji ih bodre svesti na mjeru nevidljivih i nečujnih statista. Nisu ni mogli biti ništa više od toga na predalekoj, prevelikoj, monumentalnoj građevini bez duše. Na takvom kolosu svi su nebitni osim samog spomenika grandioznosti i megalomaniji.

Igračima obiju momčadi, naviklih na krcate engleske i europske stadione kojima neprestano odjekuje pjesma navijača koji im pušu za vratom odmah uz teren, trebalo je poluvrijeme da se aklimatiziraju na ove nenogometne uvjete. Ne znamo koliko je za prilagodbu trebalo njihovim navijačima zato što ih onako malobrojne (do Bakua se uspjelo dovući tek ukupno pet tisuća navijača Arsenala i Chelseaja) i previše udaljene od terena uopće nismo čuli. Zato smo čuli svaki uzvik trenera ili pljeskanje rukama, kao i dovikivanja igrača. Ugođaj dakle kao da gledamo utakmicu HNL-a koja ni o čemu ne odlučuje, a ne meč dvaju europskih velikana za kontinentalni trofej.

Nogometašima je trebalo poluvrijeme da se priviknu na atmosferu nebitne utakmice HNL-a

U prvom poluvremenu najupečatljivije su bile dvije Čechove fenomenalne obrane nakon Emersonovog i Giroudovog udarca. Osim golmana, kod Arsenala je u tom dijelu utakmice najzapaženiji bio Maitland-Niles. Mladi desni bočni stalno je probijao bok Chelseaja iskorištavajući što ga Hazard ne prati, a na suprotnoj strani probojan je bio i Kolašinac, s kojim je Azpilicueta imao problema. Ali Arsenal u prvom poluvremenu nije iskoristio superiornost na bokovima, kao ni neobičnu rezerviranost Chelseaja u sredini, te prije svega nedovoljno prisutnog Hazarda.

Ali kada se on razbudio, uslijedilo je uragansko drugo poluvrijeme Bluesa. Za samo 16 minuta minute postigli su tri gola, a do 72. minute i zaključili utakmicu. Zahvaljujući neusporedivo bržoj i konkretnijoj igri, zatim bokovima koji su se postavili daleko agresivnije te tako suparničke bekove od Arsenalove prednosti u prvom učinili rupom u drugom dijelu, ali najviše zahvaljujući Olivieru Giroudu i Edenu Hazardu.

Jedan od najboljih i jedan od najpodcjenjenijih nogometaša svijeta donijeli su trijumf Chelseaju

Napadač "koji ne zna zabiti" i koji je u cijeloj sezoni Premier League poentirao samo dva puta, u 14. nastupu u Europa ligi postigao je 11. europski gol, krasan zgoditak glavom u padu i s kopačkom od Koscielnyja na tjemenu. Osim prvog gola Chelseaja na ovom meču, izborio je penal iz kojeg je Hazard postigao treći zgoditak Bluesa, a odlično mu je asistirao i za njegov drugi, za konačnih 4:1. Drugi gol za pobjednike postigao je Pedro Rodriguez, na savršeno dodavanje Hazarda.

Jasno je dakle da je belgijsko-francuska koprodukcija donijela Chelseaju europski naslov. Hazard se u najvećem stilu oprostio od kluba u kojem je proveo sedam godina, ali u Realu ne bi pogriješili da u paketu uz njega dovedu i Girouda. Teško da će nogometaš koji je, kada mu se da igrati, jedan od par najboljih na svijetu u Madridu naći tako pouzdanu mantinelu kao što je beskrajno omalovažavani centarfor Chelseaja.

Giroud je, poput primjerice daleko efikasnijeg Lewandowskog, nesebičan dodavač i sjajan tehničar. Dokazao je to odličnim duplim pasom s Hazardom za četvrti zgoditak njihove momčadi. Pravovremeno se izvukao na lijevu stranu kaznenog prostora, a onda efektno potkopao loptu i tako savršeno poslužio Hazarda za lagano poentiranje.

Veliki Čeh nije zaslužio otići u mirovinu s ovako visokim porazom i okružen nedostojnim suigračima

I dok dvojac Chelseaja zaslužuje pohvale, mora se istaknuti da je pobjednik do sva četiri gola, pa tako i trofeja Europa lige, došao nevjerojatno lako. Za to su krivi nedopustivo nonšalantni, neborbeni i nemotivirani igrači Arsenala. Svi osim Petera Čecha. Kada momčad izgubi 1:4, a daleko najbolji joj je golman, onda je jasno kakvom se pokazala. Šteta je da veliki Čeh u mirovinu ide s ovako visokim porazom i okružen nedostojnim suigračima.

Vidljivi nedostatak nadahnuća kod nogometaša Arsenala skandalozan je iz barem dvaju razloga: navijači su ih pratili na drugi kraj svijeta, ali to im očito ništa nije značilo, kao ni to što bi im osvajanje EL-a donijelo igranje u Ligi prvaka iduće sezone. Ali čak nije bilo ni navedeno da ih motivira za išta više od gledanja kako im suparnici pune mrežu.



Arsenal ima Ozila, a Chelsea je posljednji put uživao što ima Hazarda

Arsenal ima šuplju obranu i bivšeg igrača Mesuta Ozila za navodnog vođu, a Chelsea je posljednji put uživao što ima Hazarda. To je ključna razlika između londonskih rivala, koja je odlučila pobjednika Europa lige za 2018./2019.