Aniku su nazivali "kraljicom Snapchata", a od 19 do 21 godine, bila je opsjednuta tom društvenom mrežom i bila je relativno uspješna. Imala je preko 4000 sljedbenika, a na vrhuncu "slave" snimala je preko 25 selfieja dnevno.

No, tada je postala svjesna svog "tragičnog" ponašanja, a njezin "post" od društvenih mreža traje već godinu dana.

Danas na sve gleda drukčije. Nekada joj se sviđalo to što ima platformu, a svaki njezin selfie imao je preko 300 odgovora: "Vjerovala sam da sam popularna i da moram pokazati svoje lice."

Život kroz filtere

No, dio onog što joj se sviđalo bili su i filteri. Naime, ova je Londončanka oduvijek bila nesigurna i smetala joj je svaka nesavršenost na njezinom licu, a posebno njezin nos koji je imao malenu izbočinu. Korištenje filtera kao što su pseće uši i njuška ili kruna od cvijeća prekrili bi taj nedostatak: "Počela sam razmišljati da bih voljela izgledati baš tako kako bih izgledala kada bih koristila te filtere."

Kada bi ljude sretala u stvarnom svijetu, sjedila bi tako da je ljudi ne vide iz profila. Znala je da je to iracionalno, ali i da živimo u svijetu u kojem svi žele izgledati savršeno.

Ponekad bi je njezini sljedbenici željeli upoznati, ali problem je bio to da u stvarnosti nije izgledala kao na selfiejima. Upravo u to vrijeme, Anika je počela kontaktirati kirurge.

Žele savršenstvo

No, ona nije usamljena. Ovaj fenomen neki nazivaju "Snapchat dismorfijom", a termin je skovao doktor Tijion Esho, osnivač Esho klinike u Londonu i Newcastleu. Primijetio je da pacijenti u potrazi za savršenim licem sve češće dolaze s vlastitim filtriranim fotografijama, a ne fotografijama slavnih.

"Žele veće oči i savršeno izglađenu kožu kao nakon tretmana filterima, a to je nerealno i nedostižno", govori Esho.

Istraživanja također pokazuju da je sve više osoba koje imaju upravo takva očekivanja. Filtrirani selfieji polagano brišu granice između stvarnosti i mašte i potiču dismorfične poremećaje, a radi se o stanju u kojem pacijenti postaju fiksirani na zamišljene nedostatke u svom izgledu.

Dr. Wasim Taktouk također koristi nekirurške metode poput botoksa i filera kako bi povećao usnice i izgladio kvržice na nosu, a sve češće nailazi na pacijente koji su nezadovoljni spojevima jer ljudi očekuju ono što su vidjeli na fotografijama s društvenih mreža koje su sve češće rezultat pretjeranog korištenja filtera.

"Došla mi je pacijentica i pokazala pretjerano filtriranu fotografiju i rekla mi da želi izgledati tako. Na slici je bila besprijekorna, bez ijednog obilježja normalnog ljudskog lica. Rekao sam da joj ne mogu pomoći jer ako je to način na koji se namjeravate predstaviti drugima, osuđeni ste na razočarenje", govori Taktouk.

Zašto smo opterećeni selfiejima?

Postavlja se pitanje zašto smo toliko opterećeni selfiejima? Neke studije tvrde da je motivacija mnogo, od onih koji žele ostvariti društveni status, preko onih koji tako bježe od depresivnih misli pa sve do onih koji žele zabilježiti važan trenutak. Neki čak ni ne objavljuju svoje selfieje. Radi se o terabajtima, pa čak i petabajtima fotografija koje neće vidjeti nitko osim njih samih.

Budući da živimo na društvenim mrežama, razumljivo je da potrebe za kvalitetnim fotografijama postoje, ali pretjerujemo li? Aplikacija Facetune bila je najpopularnija aplikacija 2017. u AppStoreu, a tvorac Stav Tishler tvrdi da se radi o stvaranju iluzije da savršeno tijelo postoji. U isto vrijeme, izjednačava mogućnosti amatera i onih koji imaju pristup profesionalnim fotografima i majstorima Photoshopa.



"Svi znaju da ih svi koriste. I supermodeli i obični ljudi", govori Tishler.

Istina je da svi možda pretpostavljaju da svi koriste neki vid uljepšavanja, ali istraživanja pokazuju da ljudi prepoznaju uljepšane fotografije samo u 60 posto slučajeva. Esho smatra da je veći problem to što učestalost fotošopiranih fotografija nerealistična očekivanja pretvara u normu dok u isto vrijeme smanjuje samopouzdanje onih koji filtere ne koriste.

Da stvar bude bizarnija, 55 posto kirurga otkrilo je da je glavna motivacija pacijenata koji se podvrgavaju estetskim zahvatima taj da izgledaju bolje na selfiejima.

Kao što znamo, čak i filteri sa zečjim ušima ili psećom njuškom dodaju izglađivanje lica. A ako mislite da su ovi "životinjski ukrasi" nešto što je u prvom redu zanimljivo mlađim generacijama, činjenica je da od uljepšavanja ne možemo pobjeći ni na najobičnijim kamerama. Svi noviji modeli dolaze s opcijom uljepšavanja koja ponekad ide toliko daleko da ljudi na fotografijama izgledaju kao duhovi bez jedne jedine crte lica.

Nadodamo li na sve to mega-Influencerice, kao što je bilo koja maksimalno izoperirana i na sve moguće načine uljepšana članica klana Kardashian čija je jedina funkcija postojati i snimati selfieje, imamo sasvim dovoljno jasno objašnjenje odakle dolazi toliko zainteresiranost za estetskim zahvatima.

Klinci ludi za operacijama

Botoks i fileri sasvim su uobičajena pojava, ali smiješno je kada doznate da su žene koje se podvrgavaju ovim uljepšavanjima sve mlađe. Kirurzi poput Taktouka imaju ograničenja pa ne prihvaćaju pacijentice mlađe od 20 godina, ali i on tvrdi da ga često kontaktiraju djevojke od 16 godina.

No, on je jedan od rijetkih, a Instagram (koji najviše koriste osobe između 18 i 24 godine) je postao reklamno ratno polje za kirurge koji dobno ne diskriminiraju.

Nedostatak samopouzdanja nije problem isključivo tinejdžerica, a filteri su samo brzinsko rješenje za one koji mahnitim korištenjem filtera ne žele popraviti fotografiju već stvarnost. Štoviše, fotografije su samo poticaj da što brže promijene nedostatke ili ono što oni smatraju nedostacima.

Kirurge se sve češće potiče da prije zahvata podvrgnu pacijente psihološkom pregledu. Ovaj tip regulacije trebao bi uroditi većom razinom odgovornosti jer očito je da "epidemija" nezadovoljstva vlastitim izgledom postoji ili je pak oduvijek postojala, ali metode korekcije nisu bile toliko lako dostupne.

Psihijatar David Veale tvrdi da mnogi ni ne registriraju da imaju problem s dismorfijom već snimaju gomilu selfieja jer su uvjereni da su ružni.

Ispovijed ovisnika o selfiejima

Prije pet godina dijagnosticiran je i prvi slučaj ovisnika o selfieju, a tada 19-godišnji Danny Bowman patio je od dismorfije te manijakalno snimao selfieje u nadi da će snimiti "savršenu fotografiju: "Pokušao sam pratiti popravlja li se moj izgled tako da snimim fotografiju s kojom ću biti zadovoljan. Tako sam tražio olakšanje, ali nisam ga dobivao. Nije postojala savršena fotografija. Savršena fotografija ne postoji."

Nakon svega se pokušao i ubiti, a na svu sreću dijagnosticiran mu je poremećaj te mu je u sklopu 12-tjednog liječenja oduzet i mobilni uređaj.

Bowman (24) danas studira na Sveučilištu York i zalaže se za osvještavanje mladih ljudi i stvaranje pozitivne slike o vlastitom tijelu. Zabrinut je za utjecaj Instagrama na mlade jer mnogi njegovi prijatelji i prijateljice svakodnevno objavljuju selfieje, uljepšavaju ih i pokušavaju izgledati onako kako stvarno ne izgledaju: "Ovo je postala toliko normalna pojava da ljudi više ni ne primjećuju da je ono što rade abnormalno."