IAKO ga danas pamtimo u prvom redu kao slikara, dobro je poznato da je Leonardo Da Vinci imao niz afiniteta. S istom strašću proučavao je anatomiju, mehaniku, slikarstvo, glazbu, optiku, ptice, srce, letjelice, geologiju i oružje. Bio je svaštar i želio je znati sve o svemu, a upravo je to razlog zbog kojeg je postao jedan od najkreativnijih genijalaca u povijesti.

Njegova fascinacija znanošću ispreplitala se s umjetnošću i to se često moglo vidjeti u njegovim radovima. Najveći uspjeh u tom pogledu je osmijeh Mona Lise na kojem je radio od 1503. pa gotovo do svoje smrti, 16 godina kasnije. Proučavao je ljudska lica s posebnim naglaskom na mišićima povezanim s micanjem usana i to je znanje kombinirao sa znanošću funkcioniranja mrežnice, a rezultat je remek djelo koje se "mijenja" ovisno o interakciji što Leonarda čini pionirom virtualne stvarnosti.

Nije "dar od Boga" nego čista znanost

Čarolija slike počiva u tome da njezin osmijeh naoko reagira na pogled i raspoloženje promatrača. Da Vincijev suvremenik Giorgio Vasari konačni rezultat opisuje kao "nadljudsku vještinu koja je došla ravno od Boga". Klišeje na stranu, ovo nije rezultat božje sile nego napornog rada i istraživanja kako na savršen način stopiti umjetnost i znanost.

Dasku od jablana premazao je olovnim bjelilom kako bi što bolje reflektirala svjetlost, čak i kroz kasnije nanesene slojeve drugih boja pa kao rezultat imamo igru između svjetlosti koja se odbija od boja i one koja se odbija od dubinskog sloja. Ovisno o svjetlu i položaju u prostoriju, slika kao da oživljava i "mijenja" se.

Noći provedene u mrtvačnici

Da Vinci je koristio glazure koje su imale izuzetno malu količinu pigmenta u ulju, a nanosio bi ih tanko, malenim potezima. Katkad bi mjesecima, pa čak i godinama kasnije nanosio nove slojeve, što je njegovim slikama davalo trodimenzionalnost, laganu gradaciju sjena i mutne rubove objekata.

Fluorescentna spektroskopija pokazala je smeđu glazuru koja se nalazila iznad ružičaste što koži Mona Lise daje dodatnu živost.

U periodu kada je usavršavao njezin osmijeh, umjetnik je noći provodio u mrtvačnici bolnice Santa Maria Nuova koja se nalazila pored njegova ateljea, gdje bi micao kožu leševa i proučavao mišiće i živce, analizirao svaki mogući pokret svakog dijela lica kako bi odgonetnuo koji živac kontrolira koji mišić lica.

Posebno je bio fasciniran mišićima usana, a u njegovim je spisima moguće naći i crteže mišića koji su iznenađujuće precizni.

Tajna osmijeha

Osim anatomije, Mona Lisa mnogo toga duguje Da Vincijevom istraživanju optike. Primjerice, otkrio je da, kada gledamo ravno u određeni predmet, on djeluje oštro, ali kada ga gledamo periferno ("škicamo" ga krajičkom oka), predmet postaje mutan, kao da se nalazi dalje.

Koristeći ovo znanje, Leonardo je stvorio interaktivni osmijeh. Osmijeh koji nam lako može promaći ako buljimo ravno u njega. Fine linije na rubovima Lisinih usana lagano se savijaju prema dolje. Gledamo li ravno u usta, naše oko hvata te detalje pa djeluje kao da se uopće ne smije. No, pomaknete li pogled u stranu ili se zagledate u njezine oči ili obraze, njezine ćete usne vidjeti samo periferno, spomenute linije postaju manje vidljive, a sjene i blagi sfumato na rubovima usana čine malo drukčiju sliku i njezin osmijeh postaje intenzivniji. Rezultat je, dakle, osmijeh koji je jači što ga mi manje tražimo.

Upravo u tome leži tajna njezina osmijeha, ali Leonardo je svojim trikovima poslao još jednu poruku koja je daleko važnija, a ona je da nikada ne možemo znati kako se osoba zaista osjeća. Ta istina je uvijek obavijena laganim velom tajne.

Mnogo više od slike

U svojim je spisima naveo i zašto slikarstvo smatra najuzvišenijim oblikom umjetnosti. Naime, on tvrdi da slikari stvarnost ne samo prikazuju nego je i proširuju vlastitim opažanjima i maštom. Koristeći trikove i iluzije, slikar može proširiti stvarnost stvarima kao što su anđeli, zmajevi ili krajolici kakve ne možete ni zamisliti.

"Slikanje objedinjuje ne samo ono što postoji u prirodi nego i beskonačne stvari koje priroda nikada nije stvorila", napisao je.

Njegov 16-godišnji rad na ovoj slici mnogo je više od portreta osobe. Radi se o rezimeu mudrosti koje je za života skupio o vanjskoj manifestaciji naših unutarnjih života i vezama između svijeta i nas samih. Mona Lisa nije postala najpoznatija slika na svijetu zbog slučajnosti ili pompe nego emocionalnog angažmana koji izaziva kod promatrača. Radi se o privlačnoj ženi tajanstvenih emocija koja sjedi sama, a radi se o stvarnosti proširenoj znanošću i iluzijama. Izaziva niz kompleksnih psiholoških reakcija kod promatrača.

Mnogi kritičari tijekom godina tvrdili su da je Leonardo previše vremena trošio na optiku, tehnologiju, anatomiju i svemir, ali samo jedan smiješak Mona Lise dokazuje koliko su bili u krivu.