Nedavno ste predstavili novi autorski projekt, monodramu “Ćiro”, inspiriranu životom legendarnoga nogometnoga trenera Miroslava Ćire Blaževića. Kako ste zadovoljni kritikama i reakcijama nakon nekoliko izvedbi u BiH i Hrvatskoj? 

Predstava “Ćiro” kuhala mi se u glavi 10-ak godina. Upoznavajući Ćiru u više dimenzija, slušajući crtice iz njegovog života i povjerene mi tajne, odlučio sam to i napraviti. Čekao sam i da Ćiro digne rampu jer nije želio ništa – ni knjigu o sebi, ni film... Uvjerismo ga da nitko nije imao predstavu o sebi za života i, budući da smo povezani nekim nitima i volimo se kao najbliži rod, rekao je: “Ma, radi što hoćeš, vjerujem ti.” Uslijedilo je polugodišnje pisanje, slaganje kockica, vaganje svake riječi. Pisao sam u suradnji s dramaturgom Antonijem Gabelićem, a nakon glumačkog brušenja predstava je ugledala svjetlo dana na moj 45. rođendan. Reakcije su sjajne. Očekivao sam puno, a od publike dobio i više – što je rijetkost. Vjerujem da ću predstavu igrati jako dugo. 

Imate ponudu da predstavu izvedete i u Beču. Kakav je plan? 

Nakon 15-ak odigranih predstava u Hrvatskoj i BiH na jesen je u planu Skandinavija, pa u listopadu Australija, a dogovaramo i Ameriku, Beč, Zürich te potkraj godine Dubai. Planova puno, samo neka je zdravlja...   

Recite nam nešto o tom vašem prijateljstvu s “trenerom svih trenera”. Kako je počelo i, s obzirom na to da niste nogometaš, zašto je Ćiro na vas uopće imao takav utjecaj da ste mu sada posvetili predstavu? Poznajemo se od 1998., a s vremenom smo postali prijatelji. Sličan mentalitet, a kako sam ja veliki zaljubljenik u nogomet i, što bi Ćiro rekao, utvaram si da znam nešto o tome, bilo je to dovoljno za početak. Sada smo već stric i netjak. Svaki umjetnik, dramaturg, slikar ima svoju muzu, svoju inspiraciju – Ćiro je moja. 

Monodrama “Ćiro” nastala je nakon vrlo uspješnih predstava “Spektakluk” i “Magic Act Show”, u kojima ste također sudjelovali kao autor. Redatelj, glumac ili voditelj? Što vas od toga najviše ispunjava? U čemu najviše uživate? 

Jako sam ponosan na te dvije predstave, koje sam autorski i glumački radio i radim s Reneom Bitorajcem. “Magic Act Show” odigrali smo 300 puta, “Spektakluk” skoro toliko, a “Ćiro” će, vjerujem, debelo premašiti tu brojku. Dosad sam režirao samo sebi, režiralo je treće oko, tako da pravi redateljski prvijenac još čekam. Glumac je glumac, time sam vam sve rekao. Premda i dalje beskrajno uživam u voditeljskom poslu.

 Trenutačno ste zaokupljeni i snimanjem filma “General” o Anti Gotovini, u kojem vam je redatelj Antun Vrdoljak povjerio ulogu umirovljenog admirala Davora Domazeta Loše. Kako napreduje snimanje, kako je raditi s Goranom Višnjićem te kakav uspjeh predviđate filmu?

 Vrdoljak je veliki redatelj i nakon divne suradnje na “Dugoj, mračnoj noći” jako sam se veselio novom izazovu. Svoje sam scene snimio, ekipa i dalje vrijedno radi, a svi se veselimo premijeri potkraj godine. Film se nestrpljivo očekuje i ja iskreno vjerujem u uspjeh. A moj GoranVišnjić? Mi smo generacija na akademiji, prijatelji. Sjajan je glumac bio i prije, a sada je još i stroj što se profesionalizma tiče. Najljepše je od svega što se nismo ovoliko družili od studentskih dana. Užitak je raditi s njim. 

Kako stižete sve to? Imate li ovih dana uopće vremena za suprugu i sinove?

 Imam, naravno. Obitelj je uvijek ispred svega. Priroda mog posla takva je da zbog predstava i snimanja nemam ni vikenda, ni petka, ni svetka. Ali se otvore neki neočekivani slobodni dani, pa se sve namiri.

Kakav je Tarik suprug, a kakav tata?

 To su pitanja za suprugu i djecu. Uvijek može bolje, ali vjerujem da bih dobio visoku ocjenu od njih. 

A Lejla – kako biste je opisali kao suprugu, a kako kao majku?

Lejla je divna u svakom pogledu. Čista desetka. A ako ona mene ocijeni lošije, i ja njoj smanjujem ocjenu, ha-ha. 

Kako ste se Lejla i vi podijelili oko školskih obaveza djece? Pišete li ponekad s njima zadaće, pomažete li im u svladavanju gradiva? 

 Supruga je preuzela najveći dio tog tereta na svoja leđa. Ja uskačem, najviše oko jezika, matematike. I trudimo se da preuzmu stvari na sebe, da uče za sebe i svoju budućnost, ali u ovoj gomili gradiva to baš i nije jednostavno. 

Koje vrijednosti pokušavate usaditi svojoj djeci?

 Ne volim govoriti u superlativima ni o sebi ni o supruzi ili djeci. Ali ljudskost, čestitost i poštenje nešto je na čemu sam ja zahvalan svojim roditeljima. A to prepoznajem i u svojim dječacima. 

Ima li nešto na što oni podsjećaju vas, na što u svakodnevnici zaboravljate? 

Uz njih shvaćam da sam veliko dijete. I neka sam!

 Kakve interese imaju Dino i Arman? Zanima li ih gluma, sport ili nešto treće? Utječete li na njihove izbore ili im dopuštate slobodu izbora? 

Arman igra nogomet u Rudešu, Dino trenira atletiku u Agramu. Glumstveni su, vole glazbu, ali osim sporta ne žele ništa drugo. Nisu ni meni roditelji ništa nametali, pa ih ne želim zatrpavati sa sto aktivnosti. Samo da im jednog dana ne bude žao što nisu naučili neke stvari u djetinjstvu. Osobno žalim što ne sviram neki instrument. Sestra je svirala klavir, a meni je škola uz glumu bila i previše. 

Kako se dečki međusobno slažu? Tu nema pogreške. Kao i sva djeca, ponekad zaiskri, ali na koncu ne daju jedan na drugog. Braća! Planirate li supruga i vi proširenje obitelji, priželjkujete li možda još djevojčicu? 

Bilo bi divno. Željeli smo i želimo, ali čovjek snuje – Bog odlučuje. A i godine lete...