U njegovom pasjem životu najsretniji trenutak je bio kad ga je za ljubimca uzeo Hidesaburo Ueno, vrlo cijenjeni naučnik agronomije na tadašnjem Tokijskom carskom univerzitetu.

Pas Hachiko toliko je obožavao svog vlasnika da ga je svakog dana pratio na voz na stanici Shibuya kad bi ovaj išao na posao na univerzitet i potom ga dočekivao, uvijek tačno na vrijeme, kad se ovaj vraćao s posla.

Potom bi ostatak dana proveli skupa. Bili su nevjerojatni prijatelji, voljeli su se beskrajno.

I tako sve do 21. maja1925. kad je profesor pretrpio moždani udar tokom predavanja i na mjestu ostao mrtav.

Hachiku ništa nije bilo jasno. Njegov se prijatelj nije vraćao koliko god ga je čekao. Niti tog dana. Niti sljedećeg.

Čekao ga je na željezničkoj stanici Shibuya svakog dana u tačno vrijeme dolaska profesora Uene sljedećih devet godina, devet mjeseci i 15 dana.
Nisu ga pokolebale niti godine niti to što je išao na živce radnicima na željeznici niti vrućine ili hladnoće, što je već nosilo koje godišnje doba.

Poneki putnik bi se sjećao da je riječ o psu kojega su uvijek viđali s profesorom, ali se niko nije bavio njime. A ni bivši profesorov vrtlar Kikuzaboro Kobayashi, koji je psa naslijedio, nije htio sprečavati psa u njegovoj doživotnoj nadi da bi svog vlasnika mogao opet sresti.

U oktobru 1934. Hachiko je pobudio znatiželju Hirokichija Saite, Uenovog bivšeg studenta, koji je slučajno doznao što se događa. Saita se raspitao i napisao priču o psu koji su objavile dnevne novine Asahi Shimbun,

Do tog trenutka Hachiko je svog profesora čekao već osam godina.

Japan je bio impresioniran. A kako i ne bi?

Hachiko je postao otjelovljenje odanosti nacije koja je i sama izrasla i razvijala se na tradiciji odanosti na svim razinama, konačno na onoj najvišoj, odanosti samom caru.

I tako sve do 8. marta 1935. kad su jednog jutra Hachiku pronašli mrtvog na ulici u blizini stanice Shibuya. Njegovo su krzno preparirali i ono je i danas izloženo u Nacionalnom muzeju nauke Japana u Uenu u Tokiju.

Njegovo su tijelo kremirali i sahranili s malim prikladnim spomenikom odmah uz grob njegovog neprežaljenog prijatelja na groblju Aoyama. Podigli su mu i spomenik na željezničkoj stanici, koji su tokom Drugog svjetskog rata, doduše, zbog potrebe ratne industrije iskoristili za metal u industriji.

No, čim se Japan malo oporavio od rata, 1948. grad Tokio je napravio novi, isti takav, i postavio ga na istom mjestu.

U Japanu je 1987. godine snimljen film o njemu, no priča se iznova globalno aktualizirala tek s američkim remake-om filma u kojem je glumio i slavni Richard Gere.