Jučerašnje i prekjučerašnje akcije policije i najava načelnika PU Mostar, Draženka Miletića, da je konačno došlo vrijeme da se policija obračuna s divljacima među navijačima, izazvale su veliko odobravanje među građanima Mostara.

Vjerujem da su se većini građana ovog grada na vrh glave popeli i neredi i utakmice i pripadajući „najvjerniji navijači“. Nekako bi se i pretrpjelo da je to dvaput godišnje, ali izgredi nisu više tempirani samo po utakmicama Zrinjskog i Veleža, događaju se godinama "sačekuše" u po' bijela dana, napadaju suparnici u tranzitu kroz grad, u predgrađu, a događa se i da oni koji sebe smatraju navijačima naprave nerede i kada se ne igraju utakmice, recimo u vrijeme večernjih izlazaka. Nema to veze s navijanjem ni sa utakmicama, dovoljna je tek donekle organizirana grupa, nešto alkohola i krivi pogled, makar od neki dan, i eto nereda!

Već godinama uz osobnu kartu Mostara mogu stajati i famozni neredi na Bulevaru i središnjoj zoni grada, fizički napadi i pljačke, tako da je slika koju šaljemo u svijet potpuno suprotna onome što zapravo želimo. Mostar – grad za huligana, grad "za navijača", a ne grad za pješaka, mirnog građanina i turiste!

Tko normalan danas može dignuti ruku i reći – ja sam za takve navijače? Uostalom, kome normalnom bi bilo drago vidjeti razbijen automobil, razvaljene žardinjere, pobacane stolice? Kome normalnom je drago ujutro hodati po polomljenom staklu, ispovraćanim pločnicima i krvavim tragovima?

Toliko godina se već u ovom gradu trpi teror hormonima napucane manjine, nepodojenih balavaca i vječitih tinejdžera koji su u okvirima ovog konfuznog društva baš u pripadnosti navijačkoj skupini pronašli jedini bitak, svoj mali smisao života i koji, što je najgore, sebe smatraju jedinim ispravnim faktorom u čitavoj ovoj gunguli. Godinama se ništa nije poduzimalo, policija je gasila požare, ali pravi piromani nikad nisu ispravno sankcionirani. Sjećate li se kada su navijači platili zbog nereda, kada su odležali visoke kazne zbog prekršaja?

Svi ti izgredi, noćne sačekuše, odlasci i dolasci „navijača“ na derbije (o kojima se iritantno danima prije utakmica priča više nego o samom nogometu), redovita mobilizacija policijskih snaga, vještačko dizanje napetosti u gradu. Dodijalo, brate. I prekipjelo!

Gradski derbiji odavno su u Mostaru više pitanje „navijača“, nego pitanje nogometa. Kao da derbije igraju tribine, a ne onih dvadeset i dvoje na travnjaku. Sve se svodi na samo jedno pitanje – hoće li na stadion ući gostujući navijači? I kad se, nakon sati i sati peripetija, policijskog kordona, strogo čuvanog prijevoza (i gomile potrošenih naših novaca!) gostujući, eto, pojave na stadionu domaćina, tu za neke prestaje smisao derbija Zrinjskog i Veleža. Pojava gostujućih navijača, baš kao ono na Divljem Zapadu, kada protivničko pleme upadne u susjedno selo, popiša se na totem domaćina i šmugne natrag, je po važnosti prva stvar na našim utakmicama! I onda se čudimo zašto "navijači" misle da su važni, da se njihova mora poštovati, da mogu, na svoj način, javiti kao odgovor na svaki problem? Jesmo li na Divljem Zapadu? Po mnogočemu – jesmo!

Navijanje je divna stvar. Da se odmah razumijemo. Navijao sam i znam kakav je osjećaj kad tisuće grla i duplo više dlanova napravi atmosferu. Trnci prolaze, nestaje tlo pod nogama, lebdiš..

Ali navijanje i „navijanje“ dva su različita pojma. Ovo drugo, pod navodnicima je, ispričajte me, čisto huliganstvo. Nažalost, u Mostaru je ovo drugo već odavno prestalo biti tek manja pojava od ove prve i izrasla je poput raka, proširila se i metastazirala, tako da danas imamo više profesionalnih izazivača nereda nego navijača. Šilterice, opasan pogled, opijati, besposličarenje, naslikani murali opasnih momaka s baseball palicama u rukama, manjak bilo kakve druge perspektive, bauljanje po gradu ili ubijanje božjih dana u nekom odabranom lokalu. To je nekakva prva percepcija "svakodnevnog navijača". Takvi su od ponedjeljka do nedjelje samo jedno u svojim životima – „navijači“! U ovom gradu postoje pekari, poštari, činovnici, školarci, inženjeri, doktori – i "navijači". Profesija je to. Djeca su se počela poistovjećivati s navijačkom grupom, pa me ne bi čudilo da se na popisu stanovništva neki od njih počnu izjašnjavati, uz nacionalnu pripadnost, i kao pripadnici navijačke skupine. Eto dokle je došlo.

To je film u glavi. Film koji je odavno povukao granicu između navijača koji vikendom ide na stadion i bodri svoju momčad i onoga koji je navijen i nabrijan čitav tjedan. U tom filmu su i nasilje i nered uključeni kao legalno sredstvo razbijanja dosade ili izražavanja tko zna kakvog bunta. Važno je da je bunt. A film se vrti jer ih se nije na vrijeme sankcioniralo, usmjerilo, udarilo po prstima. čak su im, naprotiv, tepali i tapšali ih po ramenima. Govorilo im se „To! Tako je!“ u trenucima kada smo se u gradu plemenski podijelili i kada su „navijači“ postali perjanice rata drugim sredstvima.

Priznajmo, većina nas je imala strašan senzibilitet za „naše navijače na tribinama“, kada dirnu u njih kao da su dirnuli u nas same. Bilo je to vrijeme poslijeratnih trvenja, nikad do kraja ispričane tragedije ovog grada. I kako smo se svi kolektivno polako hladili, kako je u glavama počeo prevladavati razum, kako smo počeli gledati od čega živimo, e, tek tada smo shvatili kakvo smo čudovište uzgojili.

Svaka strana ovog grada uzgojila je svoje vlastito. I nemojte se slučajno odmah krenuti razmjerati čije je čudovište veće ili opasnije, i čije je pravednije i čije je ispravnije, jer opet ćete upasti u klopku, opet ćete nasjesti na smicalicu. Onaj koji divlja i razbija, ma kakvu zastavu nosio ne smije biti ispravan i ne smije imati našu simpatiju!

Prošla su vremena rata i poraća, i red je da se obračunamo sa svojim vlastitim sranjima. Ali, imamo problem – čak ni roditelji ne žele priznati da su im djeca huligani, pa ih brane do zadnje! "Nemoguće, moje dijete to nikad ne bi uradilo!", "Lažete! Moj mali je k'o kruh!", "Došao sam po malog, zatvorili ste ga bez razloga, on je fin dečko". Roditeljska pažnja je potrebna, ali nažalost često se pretvara u tragikomično zatvaranje očiju pred problemom. Roditelji ne znaju ili ne žele znati što im rade djeca. Uostalom, nisu ni svi roditelji isti. Ima nas svakakvih.

Istina je da su "navijačke skupine" postale entiteti za sebe. Istina je i da imaju neki samo svoj smisao za pravdu. Istina je da je većina članstva takvih skupina nedokazana mladež. Nije istina da su to samo takozvani "propaliteti", ima tu i "zlatnih dječaka" (ili dječaka za koje roditelji ruku u vatru stavljaju da su zlatni i mirni), ali svima je zajednička misao vodilja bunt po principu "ja sam rođen namrgođen".

Iako ponekad ni sami ne znaju protiv čega se bune, "navijači" stalno traže pravdu – i uvijek su u pravu u svojoj percepciji svijeta! Neredi? Nismo mi, nas su napali! Nije istina, policija laže! Mi smo mirno hodali, a oni su nas ničim izazvani napali! Žive u kolektivnom uvjerenju da su u pravu, da su protiv njih svi – i društvo i posebno policija, kao jedan od temelja uređenog društva, a da o suparničkim skupinama i da ne govorimo. Pravdu traže, ali je nikad ne daju!

Uglavnom, policija se može podvesti pod jedinog zajedničkog neprijatelja svih navijačkih skupina, ma koliko one zaraćene bile. Uvezen model promoviran pod famoznom skraćenicom A.C.A.B (All Cops Are Bastards) u nas je zdušno prihvaćen i nije rijetko da je policija najveća žrtva navijačkih nereda. Ali kolateralnih žrtava ima još – osoblje neke benzinske crpke i STR radnje, prodavačice, radnice u kladionicama, svi oni dobro znaju što to znači kad im do za vrat zakopčana rulja sa šiltericama na glavama uđe u neka doba u radnju.

Ponavljam - navijanje je divna stvar. Navijao sam i znam kakav je osjećaj kad tisuće grla i duplo više dlanova napravi atmosferu. Trnci prolaze, nestaje tlo pod nogama, lebdiš..Ali navijanje i „navijanje“ dva su različita pojma. Mi u zadnje vrijeme na ulicama i na stadionima imamo ovo drugo. I nije samo u BiH takva situacija. Čitava regija trese se pod istim problemom. I čitava regija tetoši navijače, jer se čudovište odavno pustilo iz kaveza.

Navijačke skupine u regiji su postale moćne, organizirane i jake. Ideološki nacionalno ili nacionalistički orijentirane, a zapravo idejno veoma nedefinirane, one su pogodan fitilj za manipulaciju s političke strane – i pogodne za izazivanje bilo kakvih uličnih promjena i mini-revolucija. Koga bi to politika pogodnijeg mogla naći od "navijača" ako zatreba neka gungula, neko rušenje, neki narodni bunt? Stoga nikada i nije bilo prevelike volje da ih se stegne do kraja. Drži ih se besposlene, besperspektivne i gladne kao zvijer na lancu. Nikad se ne zna kome će navijači na kraju valjati. Tako je i u Mostaru. Naši su "navijači" često upravo svete krave, jer sutra, ako bude trebalo zakurlati na Bulevaru, to nećemo uraditi vi ili ja, to će uraditi "navijači". I krenut će opet sve ispočetka. I ne znajući, i ne pitajući se jesu li izmanipulirani, oni će svoj bijes kanalizirati u potrebnom pravcu. I opet ćemo imati nerede u "gradu slučaju"!

Stoga, krajnje je vrijeme...