Ilka Pandža iz Raštana, mjesta nadomak Mostara, s navršenih sto godina jedna je od najstarijih stanovnica Hercegovine, objavio je mostarski Dnevni list.



Unatoč proživljenim dugim godinama ova baka svojom vitalnošću i živošću nimalo ne sliči na osobu koja iza sebe ima cijelo jedno stoljeće. I dalje u svojoj kućici živi sama.

Odbija pozive svoje djece da se preseli kod njih. Kaže da je sposobna voditi samostalan život i da joj je još uvijek najljepše biti samostalna i neovisna. Njezin sin i nevjesta, koji žive nekoliko kuća od njezine, svakodnevno joj priskaču u pomoć pri sitnim kućanskim poslovima. Kada nije raspoložena za odlazak kod njih, oni joj donesu pripravljen ručak. Iako ne kuha već godinama, još uvijek se nije odrekla radova u vrtu. S malom motičicom i sada uređuje svoju okućnicu.

“Ne znam što bih radila po cijeli dan. Iziđem u vrt i malo kopkam okolo. Kada pada kiša, sjedim u kući i pletem. Vid me služi odlično. Ti radovi mi predstavljaju zadovoljstvo. Bog mi daje snage da još mogu raditi ono što volim”, kaže Ilka.

Dane provodi raznoliko. U kući do njezine žive njezini zaova i djever, Mara i Ivan. Mara koja je prešla devedeset godina se nikada nije udavala niti se njezin brat Ivan koji uskoro ulazi u deseto desetljeće ženio. Ilka svaki dan s njima provodi vrijeme.

“Kada pijemo kavu, šalimo se kako sve troje zajedno imamo više od 270 godina. I još se ne damo! Iako smo kroz život doživjeli puno i lijepih, ali i teških dana vrijeme nas još nije pregazilo”, kaže Ilka za Dnevni list.

A da je život nije uvijek mazio, govori njezina životna priča. Još kao djevojčica brinula se o domaćim životinjama čuvajući stada ovaca i goveda po obroncima Raške Gore. Brinula se o kućanstvu umjesto majke koja je, kada je Ilki bila godina dana, umrla od tuberkuloze.

“Ta strašna bolest je u ono vrijeme harala Hercegovinom. Kako su mi ispričali kad sam malo doznala za sebe, prvo se razboljela moja strina. Moja mama ju je njegovala. Nakon par mjeseci su obje umrle. Tako je to bilo u ono vrijeme. Dođe bolest i pokosi sve za sobom. Tada nije bilo ni lijekova ni bolnica kao danas”, priča Ilka.

S navršenih 14 godina otišla je s rodne Raške Gore u Široki Brijeg gdje je radila na plantaži voćki pune 4 godine.

“Otišla sam raditi kod Joce Tute koji je imao zasađenih 40 tisuća voćki. Bila sam mršava i izgledala sam da nisam vična teškom poslu. Kada me vidio, gazda je rekao da ja za teški posao nisam sposobna. Ljudi koji su me doveli kod njega su rekli: “Jovo, mala je vrijedna!” i tako sam ostala kod njega četiri godine.

Nakon plantaže Ilka je našla posao u Mostaru u Duhanskoj stanici. Nakon par godina se udala za Karla Pandžu iz Raštana.

“Živjeli smo u maloj skromnoj kućici. Radili smo naporno da preživimo. Nosila sam vodu u burilu s Neretve do kuće svaki dan. Morali smo ići u brdo sjeći draču i korijenja šipka da imamo što naložiti. Imali smo kravu pa smo prodavali mlijeko po Mostaru. Bilo je teško, ali se nekako preživjelo”, priča Ilka.

Iako je bilo teško, Ilka vjeruje da je upravo naporan rad zaslužan za njezin dug život.

“Tko ne radi, ne treba se nadati ničemu dobrome. Mene je rad očuvao kroz život. Da nisam privrjeđivala, ne bih sigurno dočekala ove godine”, kaže Ilka.

Ova oštroumna starica je na svijet donijela četvero djece. Ima osmero unučadi i devet praunučadi. Za dvoje prapraunučadi Ilka u šali kaže: “To je daleka rodbina! Oni su već izišli iz svojte!”

Na životu su je, dodaje, održali zajedništvo obitelji i vjera da će sutra uvijek biti bolje. To isto Ilka savjetuje i mlađima od sebe koji žele baš poput nje doživjeti sto godina i čitave četiri generacije svojih potomaka.