Da se neobične i izuzetne žene ne boje poslova koje, prema nekoj nepisanoj tradiciji, kod nas rade samo mušakarci, dokazala je i Mostarka Stela Zelenika - prva vozačica taksija u povijesti grada na Neretvi.



Ova šarmantna i uvijek raspoložena žena, kćerka pokojnog Mate Zelenike, poznatog skakača sa Starog mosta, već dvije godine profesionalno izvršava svoje radne obaveze i pošteno zarađuje svoj kruh u firmi "Moj taksi", ne mareći za predrasude javnosti i poznatu mostarsku: “'Ta će ona?”

Upravo je Stela probila led za sve žene u Mostaru koje su spremne zarađivati za volanom taksija.


Minić i štikle

Naime, nakon nje, samo u ovoj firmi zaposlile su se još dvije djevojke, koje, također, profesionalno obavljaju posao zajedno sa 117 muških kolega.

- Uvijek sam voljela voziti i komunicirati s ljudima tako da sam spojila korisno s ugodnim. Poslodavcu je bilo drago kada sam se prijavila. Na posao idem pjevajući i ne bih ga mijenjala nizašto. I da mi ponude kancelarijski posao, odbila bih bez sekunde razmišljanja - kaže nam Stela.

Poznaje svaki sokak i ulicu u Mostaru, jer je, uz oca koji je dolazio skakati sa Starog mosta, na neki način odgojena u Starom gradu, a živi na Balinovcu. Sjeća se čak i starih naziva ulica, što danas u gradu znaju samo rijetki.

- Mnogo mi to znači u ovom poslu. Primjera radi, mušterija mi zna reći da je vozim, recimo, kod stare zeničke mesara. Osim starosjedilaca, danas malo tko zna gdje se to nalazi - dodaje Stela.

Kaže da je u dvije godine taksiranja doživjela bezbroj lijepih trenutaka i nijedan neugodan i ružan. Mlade djevojke koje vozi, oduševljene su, kaže, njenom kosom, noktima, štiklama...

- Volim da se dotjerujem i uvijek sređena i našminka dolazim na posao. Ljeti sam u miniću i uvijek vozim u štiklama, a to je svima interesantno - dodaje Stela.

Priznaje da nije rijetkost da od mušterija dobiva poziv na kafu ili večeru.

- Sa svima se lijepo ispričam i našalim i mislim da moje mušterije uživaju u mom vozilu i da su im vožnje kratke bez obzira na to koliko ih daleko vozim. Ljudima je, u suštini, drago kada vide da sam ja došla po njih. Nekada jedva čekaju da mi ispričaju što im se sve desilo od posljednjeg susreta. Nije rijetkost da se isplačem kada dođem kući, jer znam voziti ljude kojima je neko bolestan ili umro. Ima jedna djevojčica koja boluje od karcinoma i njena majka stalno zove u bazu da dođem po njih. Djevojčica joj zna reći da me zovne da ih vozim i do obližnje prodavaonice – govori nam Stela.

Zahvalna je poslodavcima i kolegama, koji su joj pomogli da uđe u posao i zato što je podržavaju. Kaže da svi odlično surađuju, jer je glavni cilj firme da stignu točno na vrijeme.


Noćne smjene

- Nikada mi se nije desilo da mi se auto pokvari ili pukne guma, jer su naša vozila potpuno nova i redovno se održavaju. No, da guma ipak pukne, ja je ne bih mijenjala, jer imam dugačke nokte. Pozvala bih kolege - dodaje kroz smijeh.

U firmi su, ističe, svi džentlmeni, ali kao žene nemaju nikakvih privilegija, osim što ne rade noćne smjene, jer je tako poslodavac odredio.

- I drago mi je što me ne odvajaju ni po čemu, jer samo tako mogu dokazati da sam profesionalac kao i muške kolege. A da nisam, ne bih do sada ni radila ovaj posao - ističe Stela.


Život je nije mazio

Stela kaže da je život nimalo nije mazio. Ima 23-godišnjeg sina i samohrana je majka.

- Imam brata invalida, za kojeg sam se brinula 10 godina. Pola svijeta sam proputovala s njim dok je išao na liječenje. Prošla sam rat i to poslijeratno vrijeme, nezaposlenost i poslove koje sam radila za mizernu plaću. Odlučila sam da neću više da radim ono što moram, već ono što volim. Ovaj posao me je na neki način vratio u život i dođe mi kao neka psihoterapija. Zanimljivo je da se nikada ne umorim radeći kao taksistkinja - kaže Stela.

Skrivena kamera

- Prvi radni dan, sjedim u autu ispred "Mepas Malla" kad uđe jedan gospodin. Kako je ušao, tako je i izletio, izustivši: "Ma, dajte, ovo je sigurno skrivena kamera." Ispočetka su stvarno svi mislili da ih neko zeza, jer sam ja, kao žena taksistkinja, bila novitet. To prije nikada nije bilo u Mostaru. Bila je i jedna baka, koja me je pitala znam li uopće voziti i što su baš mene poslali i slično - kroz smijeh priča Stela.