Svijet se promijenio. Osjećam to u vodi. Osjećam u zemlji. Njušim u zraku. Mnogo toga što je bilo, izgubljeno je. Jer nitko se živ toga ne sjeća. Počelo je kupovanjem Velikih baklji. Tri su dobili članovi Armade, snažni, drski i najbrži od svih navijača. Sedam gospodari Maksimira, tvrdoglavi i odrješiti u bojkotu utakmica. A devet baklji dobila je Torcida, koja iznad svega žudi za moći.



U bakljama su bili snaga i moć za prekidanje svake utakmice. No svi su bili prevareni. Kupljena je još jedna Baklja. U gradu Zagrebu, u magli planine Sljeme, pod grbom HNS-a, gospodar zla, Mamić, potajno kupi glavnu Baklju koja nadzire sve ostale. U tu Baklju on ulije svoj novac, nepotizam i volju da prevari svakoga tko imalo cijeni nogomet.

Jedna Baklja da vlada svima.

Jedna po jedna, navijačke grupe predavale su se Baklji. No neke su se i odupirale. Posljednji savez Armade, Boysa, Kohorte, Torcide i tko zna čega još, protiv HNS-a. Na obroncima planine San Siro, borili su se za slobodu hrvatskog nogometa. Pobjeda je bila blizu. No moć Baklje nije slabila. U tom trenutku, kad je nade bilo sve manje, Mate iz Splita uzeo je baklju iz bratovih ruku i neustrašivo je zavitlao u teren..

Mamić, neprijatelj slobodnog hrvatskog slobodnog nogometa, bijaše poražen.

Ovako otprilike zamišljam trenutno stanje svijesti prosječnog hrvatskog navijača. Vjerojatno na koljenima, uz pucketanje zapaljenog kontejnera, ljuljaju mlađe članove navijačkih klubova, ispod glasa im zaneseno prepričavajući o subonosnom danu koji je nepovratno promijenio svijet kojeg smo poznavali.

Zbog nekoliko zapaljenih baklji, par poslovičnih ustaških aforizama te prekinutom utakmicom najvećih rivala, posljednjih dana Hrvatsku trese ushićena, gorljiva, revolucionarna groznica. Nemoguće je popiti kavu, pročitati novine, otvoriti bilo koji portal, a da se ne naleti na žučnu raspravu o veličanstvenom podvigu nekolicine hrabrih mladića i djevojaka koje su se suprotstavile omraženom nogometnom gigantu. Na zidovima niču ohrabrujući grafiti podrške, po forumima se dokazuje odanost voljenim klubovima, nastaju nove blistave parole upitne pismenosti. Mislim da čak i pad Bastille, kulminacija slavne francuske revolucije, ne može vode donijeti ovome što se upravo događa u Lijepoj našoj. Govor Martina Luthera Kinga? Pfft, što je to u usporedbi s ganutljivim: „Šukeru, Turčine, napuši se kurčine!“ Evo, suza mi je upravo kapnula na tipkovnicu. Siguran sam da će ostati uklesano na nekom kamenu, za primjer mlađim, nezahvalnim generacijama: „HNS pederi, nogomet ste sjebali!“

Toliko energije, toliko nagomilane frustracije, neiskaljenog bijesa i prezira, trenutno je usmjereno ka zalizanom pizdeku u fotelji i njegovoj marioneti koja se skita tko zna gdje, životareći na nekadašnjoj nogometnoj slavi, dok pola Hrvatske grmi njihova imena, zahtijevajući pravdu. Ogromna količina opravdane srdžbe kanalizirana je prema nekolicini balkanskih pokušaja mafije, prema nadutim imbecilima za koje nitko zapravo ne zna kako su se točno uspjeli održati na položaju nogometnog vrha.

Položaju nogometnog vrha. Nogometnog. Nogometnog kao nogomet, kao igra. Najvažnija sporedna stvar na cijelom svijetu, osim, jebiga, kod nas.

Kriza? Nezaposlenost? Nepotizam na poslu? Odljev mozgova? Zaduženost? Vrlo vjerojatno sljedeća vladajuća stranka optužena za organizirani kriminal? Kršenje osnovnih ljudskih prava? Nebitno. Dok god HNS pederi ne odu s vlasti, mi nećemo biti zadovoljni. Dok god dvadesetogodišnji balavci trčkaranjem po travnatom terenu zarađuju stostruke prosječne hrvatske plaće, mi nećemo gubiti duh. Dok god netko odlučuje tko smije, a tko ne smije na utakmicu, nećemo mirovati. Ovo ostalo, s nezaposlenošću i krizom?

Pomalo, lako ćemo za to. Što kažeš? Da odemo prosvjedovati protiv nesposobne vlade? Kralju, Hajduku da san život cili. Ne moram jesti, ne moram raditi, živjet ću od majčine mirovine, dopuštat ću da politički uhljebi gaze po meni, to je ionako nebitno jer u nebo s njim i u pakao.. Imam više od šesnaest godina, a još uvijek se ozbiljno kunem u nogometni klub, podređujem mu prijatelje, veze, posao i obitelj. Ti to ne razumiješ, to je ljubav, a ne đir. Dok god imam podršku ekipe u plavom ili bijelom, dok mlataram šalom i urlam s betonske tribine, nije me briga za stvarne probleme, ne bode mi oči to što mi grad trune, a s državom mi se zajebaje cijeli svijet. Ne, ja noću budan zabrinuto buljim u strop jer me izjedaju brige o pederima koji su sjebali nogomet. Ala, kako ćemo im pokazat kad se skupimo, našli su oni s kim će se zajebavat..

Podržavam bunt navijača. Sretan sam što ljudi napokon ne dopuštaju da ih zavitlava nekulturni kreten koji se godinama bahato razmeće svojom glupošću, besramnim mazanjem očiju i smiješnim malverzacijama. Drago mi je i što su se međusobno prepoznale rivalske udruge u zajedničkom cilju, uživam u potpori koju pružaju jedni drugima, ne uzmičući ni milimetar od nastojanja da vrate dignitet hrvatskom nogometu i njegovim navijačima.

Samo mi jedna stvar nije jasna. Kad ovo prođe, kad se smire razbuktale revolucionarne strasti i ako uspijete odstraniti onog uzurpatora, što onda? Hoćete li se pokorno vratiti u učmalu svakodnevicu ispunjenu dosadom, trpljenje nadređenog koji je slučajno rodijak nekome iz vladajuće stranke, stoičko gledanje službenice na birou dok udara pečat u zjapeći praznu radnu knjižicu, zbrajanje zadnjih kuna da bi malome mogao kupiti novi udžbenik? Ako se mogu tisuće ljudi oduševljeno skupiti u roku nekoliko sati zbog otkazanog derbija, hoće li se moći bar stotine zbog stvarnih, životnih problema?

Ne želim zvučati dramatično i nadam se da sam u krivu, ali nakon vašeg malog izleta u borbu za osnovna prava u najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu, svejedno će vas, kao uvijek, kući čekati surova realnost u kojoj se nemate hrabrosti izboriti za bolji život i bolje uvjete, realnost koju namjerno stavljate niže na listi prioriteta jer je ionako samo jedno u mom životu vrijedno, da pustim suzu s oka jer tebe volim jaaa..