Ove godine Bajaga i njegovi Instruktori slave trideset godina i dolaze ih proslaviti s nama koncertom na drugom Mostar Summer Festu. Uoči nastupa Bajaga nam je otkrio kako sastavlja repertoar, kako se bori protiv rutine, zašto je život nekad siv, nekad žut...

Razgovarao: Milenko Margeta

Godinu 2014. provodite slavljenički: trideset je godina lijep jubilej. Koliko ste zadovoljni onime što ste do sada postigli? Koja je tajna opstanka na sceni punih trideset godina?
Trideset mi je godina prošlo brzo. Kad sam pravio bend nisam očekivao ništa, nisam očekivao ni da ćemo dvije-tri godine raditi, a eto potrajalo je. Super mi je bilo svih trideset godina i ne bih ništa mijenjao. Bilo je i uspješnih i manje uspješnih stvari, ali ne bi ni bilo interesantno da nije tako.

Što još nakon trideset godina može predstavljati izazov? Ima li nešto što se sanjalo, a još se nije ostvarilo?
Ne, u tom smislu ne. Skoro sam sve svoje želje iz mladosti ostvario. Pokreće te to što radiš to što voliš: ja stvarno volim svirati i praviti pjesme i putovati svirajući. Najveći sam dio dosadašnjeg života tako i proveo i to mi je s vremenom prešlo u naviku.

Izgleda mi neminovno da nakon trideset godina nastupi postanu rutina. Kako se Bajaga bori protiv toga?
Nastupi postanu rutina nakon prvih tisuću koncerata, a mi ih imamo jedno tri-četiri tisuće, ali poslije jedno dvije i pol tisuće uđete u fazu kad vam je svaki koncert odličan jer sve neke manje bitne stvari otpadnu same od sebe tako da ostane samo suština: ljude zanima samo kakve vi emocije pokazujete na pozornici i na to reagiraju. A što se tiče tehničkog aspekta, nakon trideset godina s tim se uistinu nema problema.

Kako uopće sastaviti repertoar za koncert uz tako golemu diskografiju i hitove?
Mi to mijenjamo. Sada nam je zgodno jer je u pitanju turneja povodom trideset godina i sada kao sviramo album Best of – sviramo sve najveće hitove iz svih perioda karijere.

Dokumentarac o bendu vam je karijeru prikazao kroz tri cjeline: osamdesete, devedesete i dvijetisućite. Kako ti gledaš na tu podjelu?
Osamdesete su bile super, nevine i naivne i uspješne, devedesete su bile gadne i ratom obilježene, a dvijetisućite su kao ponovni povratak nekim dobrim stvarima od ranije.

Poznati ste kao bend koji puno svira... zašto vas nema češće u Mostaru?
Čisto stjecaj okolnosti. Sada već odavno nismo svirali, ali bilo je i perioda kad smo bili česti gosti. Naprosto, to ne ovisi uvijek od nas nego i od organizatora, ali kao što vidite nismo zaboravili Mostar. I uvijek je dobro kad negdje nismo malo duže svirali pa nas se publika zaželi, a mi dođemo s nekim dobrim repertoarom.

Zašto je život nekad siv, nekad žut?
Zato što je to tako Bog uredio, a ja sam samo prokomentirao. Nije loše što je malo siv malo žut, jer bilo bi i dosadno da je samo jedno ili drugo, ali opet bolje bi bilo da je malo više žut.

Današnja mladež diljem bivše države smatra da je najbolji glazbeni izvozni proizvod iz Srbije – turbofolk. Kako se ti kao roker iz Srbije osjećaš pritom?
Nije to najbolji izvozni proizvod, a nije ni nešto baš izvozni. To je rasprostranjeno nešto malo tu po Srbiji, regiji i dijaspori. Nije baš da je turbofolk razvalio po svijetu. Znaš što bi bilo kad bi turbofolk kupovali Kinezi? Srećom, ne kupuju ga.

Kako gledaš na glazbena reality natjecanja: je li to ispravna formula za dobiti novog glazbenika/umjetnika? Ne čini li ti se da je taj filter neprirodan?
Taj je koncept popularan u svijetu, ali dosad još nitko nije napravio neki toliko veliki uspjeh osim možda One Directiona. No, kad pogledaš i Euroviziju – i to je prilično glupo natjecanje. Jedini koji su napravili svjetsku karijeru su ABBA, ali to je izuzetak koji potvrđuje pravilo. Znači, i na reality natjecanjima se može dogoditi da dođe neki klinac i razvali jer je talentiran. Znaš, od toga i zavisi. Reality ti je dao mjesec-dva-tri dana slave i to je jako kratko vrijeme, ali ako je netko baš talentiran, onda, uz malo sreće, može uspjeti.

Najrevniji si i najpoznatiji korisnik beogradskih taksija... kakav je osjećaj preći milijune kilometara, a pritom ni ne dotaknuti papučicu gasa ili ručicu mjenjača?
Neki voze pijani, a ja ne vozim ni trijezan. Eto vidiš kako ja vodim računa o svojoj publici. (smijeh) Šalim se. Nikad me nije privlačila vožnja, ali sam puno pjesama napisao dok su drugi vozili.

Koju bi pjesmu, ako možeš, izdvojio kao apsolutni trademark Bajage?
Ima ih puno. Neka drugi izaberu.

Postoji li neka pjesma za koju smatraš da ju je javnost kroz godine totalno pogrešno shvatila te ste je zbog toga odlučili ne svirati više na koncertima?
Ne. Meni uopće nije važno kako javnost ili pojedinci shvaćaju moje pjesme, niti mislim da trebam drugima objašnjavati što sam mislio. U krajnjoj liniji ne znam ni ja što je mislio Lennon kad je pravio Imagine: je li baš mislio to što mi mislimo da je mislio. (smijeh) Tako da mislim da objašnjavanje uopće nije ok. Ali nismo mi ni imali nesporazuma s publikom. Mislim, ja nikad ne objašnjavam neke konkretne stvari nego osjećanja, a osjećanja ljudi veoma lako razumiju.

Posljednjih je godina sve više ljetnih glazbenih festivala na prostoru bivše države. Što misliš o njima i njihovoj glazbenoj vjerodostojnosti i mogu li oni biti jedan od pozitivnih katalizatora društvenih promjena?
Mogu, festivali su dobra stvar. Treba ih imati, osobito ljeti, kad su dani lijepi. To je dobro i za klince, da uživaju, a i za mlade bendove. Mlađi su ljudi shvatili da je nekad lakše udružiti pet-šest bendova za dva dana nego praviti svakom pojedinačno koncert. To je i jeftinije, a i bolje za publiku.

Ljubav kao glavni pokretač tebe i cjelokupne tvoje karijere?
Naravno. Ljubav je pokretač čitavog svijeta. Mi još osim ove opće ljubavi imamo i ljubav prema glazbi.

Poruka za sve one koji će radi Bajage potegnuti na ovogodišnji Mostar Summer Fest.
Znajte da smo u top formi i da sviramo presjek cijele karijere, a kako dugo nismo svirali u Mostaru jedva čekam da se vidimo.