ALAN FORD, Tex Willer, Zagor, Dylan Dog… Na ovim i drugim legendarnim stripovima odrasle su generacije. Na području bivše Jugoslavije stripovi su doživjeli zlatno doba sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, a veliku popularnost uživali su sve do sredine dvijetisućitih.

Ipak, na našim prostorima pojavili su se puno ranije - još u Kraljevini Jugoslaviji, tridesetih godina prošlog stoljeća. Taj dolazak pratila je i urnebesna anegdota. Naime, Miki Maus, u tadašnjem prijevodu Mika Miš, bio je zabranjen - čime je Jugoslavija postala prva država koja je cenzurirala Disneyjeve stripove.

Uzbunu cenzora izazvala je epizoda Mika i njegov dvojnik, koja je podsjećala na tadašnje političke događaje i tako izazvala javnu sprdnju: u njoj stric postaje sve ljubomorniji na princa i priređuje mu izdaju. Tada je Jugoslavijom vladao Pavle Karađorđević, koji je bio pobornik nacista, a njegov nećak, princ Petar, bio je okrenut Zapadu.

Tu sličnost primijetio je i Hubert D. Harrison, tadašnji dopisnik Reutersa i New York Timesa iz Beograda. Nakon što je ismijao cenzuru stripa (a i cjelokupnu situaciju), bio je ni više ni manje nego protjeran iz zemlje.

Alan Ford, vjerojatno najpopularniji strip ovih prostora, prvi put je u Jugoslaviji objavljen 1970. godine u genijalnom prijevodu Nenada Brixyja. I on je znao imati problema s cenzurom, ali ni blizu kao nesretni Miki Maus, a zanimljivo je da je odličnu "prođu" imao jedino u Italiji i kod nas.

Izdavači su ga probali plasirati na razna svjetska tržišta, ali očito se ta vrsta humora primila jedino ovdje. Po popularnosti su slijedili Bonellijevi stripovi, koji danas također imaju kultni status.

Kakvo je stanje danas?
U Hrvatskoj stripovi žive i danas. Zlatno doba je odavno prošlo, ali još uvijek imaju malu i vjernu sljedbu. Čitaju li se i dalje isti junaci, izlaze li nove zanimljive stvari i imaju li stripovi budućnost? O tome sam razgovarao s Raulom Švarcom, vlasnikom knjižare Stripovi na kvadrat, jedne od zadnjih u Hrvatskoj.

"Diplomirao sam ekonomiju prije puno godina, ali nikad nisam išao u svoju struku. Davno sam prodavao stripove na Cvjetnom trgu - u početku na podu, a onda na štandu. Iz hobija i ljubavi je nastao posao koji traje od 1994. sve do danas. Od 2009. sam počeo s pravom knjižarom u Preradovićevoj, a sve do danas se nekako spaja kraj s krajem", objašnjava svoje početke Raul.

"Još odmalena smo na sajmovima kupovali stripove. Kao što se danas održava božićni sajam na Trgu bana Jelačića, tako je nekad bilo na Cvjetnom trgu. Uglavnom se to svodilo na prodaju knjiga i suvenira, a onda smo se mi klinci ubacivali. Nekoliko nas je prodavalo i ploče i kazete, a onda smo uspjeli napraviti stalnu postavu - policija nas je ponekad tjerala, a nekad ne, ovisno o smjeni", smije se Raul.

"S vremenom se to ipak uspjelo legalizirati pa smo uvozili iz inozemstva, a onda je nakon dugo vremena krenulo i domaće izdavaštvo", dodaje. Iako je publike manje nego ranije, Raul kaže kako se izdavaštvo još drži, a u nekim slučajevima i raste.

"Danas ima nekoliko izdavača koji su uistinu objavili sve i svašta: i po tisuću naslova, i to knjige s tvrdim koricama. Još uvijek se redovno rasprodaju. Dakle, ima publike, ne kao što je nekad bilo, ali ima", objašnjava.

Ipak, što se tiče čitatelja, priznaje kako su najčešće u dobnoj skupini koja je prvi put čitala stripove u "bolja vremena". Mladi se uspiju zaraziti samo ponekad.

"Klinci kupuju jedino ako su ih roditelji uspjeli navući na stripove, ali uglavnom više ne odrastaju na njima kao mi. Uglavnom kupuju ljudi 30+, odnosno oni koji su na tome odrasli devedesetih ili ranije. U to vrijeme je strip bio pojam jer nije bilo druge zabave - jedino crtići u 7:15 i odlazak u kino. Na kiosku je svaki dan izlazilo nešto novo: od revija preko Alana Forda do Bonellijevih klasika. Svaki dan si mogao kupiti nešto drugo pa smo se svi navukli, a neki i ostali u tome", objašnjava.

"Nostalgija najbolje prolazi"
Današnje stanje dobro odražava ovu situaciju - uglavnom se sve svodi na stare i dobro poznate junake, a nešto novo zablista samo iznimno.

"Nostalgija uglavnom najbolje prolazi, a to se vidi po prodaji naslova. Kad izađe nešto što su ljudi čitali davno, nastane pomama za tim. Tako je s bilo kojim stripom koji je malo klasičniji - u pravilu prolazi puno bolje nego nešto novo. Ljudi kupuju i nove naslove, ali neusporedivo manje od onih koji već imaju kultni status", kaže Raul.

Dio prodaje održava i kolekcionarstvo, u kojem originalna izdanja dostižu basnoslovne cifre. "Prva izdanja Zagora ili Texa na aukcijama dosegnu i tisuću eura, ali to ako je strip u savršenom stanju. Onaj tko ih je u to vrijeme negdje spremio danas se može obogatiti", priča.

Iako se čini da je strip sve više stvar prošlosti i da prodaja ostaje na sve starijim kolekcionarima, Raul je optimističan oko budućnosti.

"Ne znam hoće li se stripovi vratiti kao ploče ili analogna fotografija, ali znam da u Francuskoj i danas izlazi više od jednog albuma dnevno. To je hiperprodukcija koja nije pala, tako da mislim da će se zadržati bar još neko vrijeme. Ovdje nije kao u zlatno vrijeme oko 2004. - 2005. kad je bilo i viška za uložiti u nešto, ali ovdje nas radi troje i nekako se snalazimo iz mjeseca u mjesec", smatra.

Sličan optimizam ima ne samo prema prodaji stripova nego i prema domaćim crtačima.

"Domaći karikaturisti uglavnom svi rade za strana izdanja - danas je cijeli svijet tržište pa je puno lakše prodati crtež. Koliko znam, svi dobro žive od toga, tako da se još uvijek može. Ima i mlađih nezavisnih koji se probijaju pa neki sami objave strip dok ne dođu do izdavača", veselo objašnjava.

Dakle, vrijeme se promijenilo, ali strip je još uvijek živ i zdrav, a čini se da će tako i ostati. Kako bi rekao Grunf: "Bolje izdati knjigu nego prijatelja!"